peepee-bucks online

nedjelja, 01.02.2009.

Make love, not war..

Nevjerojatno je kakav seks ima učinak na ljude. Eto, uskoro će ponoć, a ja sam još od popodneva pod dojmom.

Da provedemo anketu, sigurna sam da bi nedjelja bila proglašena najdosadnijim i najmonotonijim danom u tjednu (za one koji su prethodne noći i pili, i najmamurnijim). Naravno, bilo bi korisno napisati sve zadaće i početi učiti za rokove koji su na vratima, oprat veš ili suđe, očistit štogod, bilo šta korisno napraviti.. ali, ne, to je dan koji iscrpi i zadnju trunku života iz vas. Jednostavno je d-o-s-a-d-n-o. A ljudi čine razne stvari iz dosade. Tako se, recimo, mom dragom danas prijebalo iz dosade. A tko sam ja da se bunim! Možda bi bilo malo staromodno reć da seks uvijek ima veze s osjećajima, ali dooobar seks uvijek probudi one stare, i pobudi neke nove.

Zato, ljudi, (neću reć-jebite se)-- volite se!!!

subota, 31.01.2009.

Why don't you come back? Please hurry... Come back and stay for good this time

potaknuta relativno dobrom posječenošću u vrijeme odsutstva s blogosfere, odlučih ponovo piskarati..

nakon isprobanih ostalih voajerskih medija, tipa feeejs-book i inih, shvatih da mi fali pisane riječi

i eto me, ponovo

ponedjeljak, 31.12.2007.

Inventura

Neću započinjati ovu temu s revizijom provedenih i neprovedenih novogodišnjih odluka kojima sam na početku prošle godine bombardirala svoje čitatelje, rezultat mi naprosto ne bi išao u korist. Jedino što ću si obećati za sljedeću godinu jest više se posvetiti sebi i više pisati.

Za ovu godinu najavljivali su da će to biti godina odricanja, poskupljenja, 'stiskanja guzice' iliti štednje. (no, ne najavljuju li to za svaku?) kako mi općenito kasnimo za trendovima i najavama, kako je krenulo, takva će očito biti sljedeća godina. S financijske strane, osim valova poskupljenja i zaduživanja, ne mogu reći da nas nije 'pokorio' i val poboljšanja. Stari je napokon dobio posao za stalno, stara je dobila bolji posao od prijašnjeg. Za sljedeću godinu nam samo preostaje sve dugove poplaćati (kak smo mi djeca naivni.. potrajat će to. Mislim na plaćanje dugova )
Sister se snašla u novoj školi, meni kolko tolko ide na faksu (iako bi uvijek moglo i bolje)

Sad neke stvari koje su mi definitivno obilježile prošlu godinu:
Izgubila sam nevinost, big deal(ne tako lijepa sjećanja podsjetnik su na 'dane poslije'), s krivim dečkom, kako to obično biva..
Imala sam dečka, hm, nešto kao kriminalca.
Neko sam vrijeme konstantno bila napušena/pijana/na tabletama/ ili sve to skupa (čak i prije nego je amy winehouse postala apsolutni hit). Onda stvarno čudno kak sam ljosnula godinu!!! Right..
Ono po čemu ću pamtiti ovu godinu je najdulja veza u mom dosadašnjem životu. Kao i svima drugima, i nama se ponekad potkrade pokoja kriza, iz koje se ponekad čini da nema izlaza, pa opet iziđemo na kraj s time. Sedmi se mjesec pokazao kao jako turbulentan; kako li je tek u onoj sedmoj godini??
However, za valentinovo nisam bila sama, za rođendan nisam bila sama, a s njim sam provela toliko lijepih trenutaka (odlazak na more, raznorazne izlete, predbožićni vikend iz bajke, Božić u bijelom, a nadam se da će nam i večerašnji doček proći u revijalnom tonu).

Počela sam se formirati u ono što zovu odrasla osoba. Nije da je to tek sad počelo, no sad dolaze na red završni radovi.pozvat ću se na onu premisu, da čovjek uči dok je živ, a to onda utječe i na njegovu osobnost. znači, nikad nije kasno, ne. E, sad, sam taj finish.. nije da mi baš uvijek ide. Često sam izgubljena, zbunjena, a i pokoji prištić me često podsjeti da me pubertet ne pušta olako. Samo se nadam da neću ispasti nus-proizvod generacije.

Bila sam naivna. Upoznala sam puno novih ljudi, kojima baš i nije bilo za vjerovati. No, isto tako, otkrivam potencijale onih koje sam prebrzo odbacila.
Nisam više plavuša (iako mi kažu da ću to uvijek biti, pih..), no tek me sad ne shvaćaju ozbiljno. Ne znam što bi sve boja kose trebala sugerirati, no moja divlja strana se definitivno probudila s novom dozom amonijaka i vodikovog peroksida.

Uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, bila je ovo relativno dobra godina. Od 1 do 5, čista četvorka. Trenutno sam u naponu snage, pa bi ova sljedeća trebala dobro započeti. Kad se samo sjetim što me sve čeka.. 20 svjećica na torti, potencijalni uspjeh na faksu, love, love, love, a mogla bih i raditi.. pa mogla bih. ako mi je gušt..hm, daa

utorak, 25.12.2007.

Božićni blues

Ne sjećam se kad je zadnji put ovako zabijelilo za Božić. Da bude još magičnije, sinoć sam se vratila doma, na samu badnju veče. Uvijek kad se od nekud vratim, imam osjećaj kao da me nije bilo danima, a prošla su samo tri dana. Tri čarobna dana terapeutskog učinka, tri dana sa zadatkom sanacije svih šteta i popunjavanja rupa. Opet smo se zbližili, opet smo počeli graditi odnos (neću reći 'izgradili smo'-jer ti svršeni glagoli upućuju na završene radnje, a mi nismo ništa završili, te, s druge strane, ne mogu reći da smo nastavili gdje smo stali, jer.. ipak, štošta se promijenilo), opet smo postali sretan par. Sretan.. sada je sretan. Nadam se da je sretan. Djeluje sretno. I ja sam sretna. No, ne mogu se otarasiti sumnje. Sumnje da opet nešto nije dobro, da je opet sve na granici odlaska u nepovratno, sumnje da nismo iskreni, sumnje da opet neću vidjeti stvari pred nosom.

Puna je kuća ljudi, a ja se osjećam tako usamljeno.
Puna je kuća ljudi, a mi nismo skupa ni za jedan objed sjeli zajedno za stol.
On je na obiteljskom ručku i danas se još nismo čuli. Znam da ćemo se čuti. Vidjet ćemo se. Nedostaje mi. Baš u ovom trenu, nedostaje mi. Hm, u trenu koji je već prošao..
Gledam kroz prozor i gledam u tragove guma u snijegu, gledam u putove koji vode..
Moram ugasiti tog Dylana.

četvrtak, 20.12.2007.

Samo riječi par

Pročitala sam ovu spomenutu knjigu. Prozac nation, u know. Možda je preteška i nenamijenjena ovom dobu godine. Ostavlja trag. Ako ništa drugo, shvatiš kako ima onih kojima je gore od tebe. Ili, da se možda bolje izrazim, shvatiš koliko je tebi dobro.

Navedeni su citati oni kojih se tu i tamo prisjetim, možda zato što stvari takve jesu, ili možda zato što stvari uopće nisu takvima.

Plačem zbog neuhvatljive prirode ljubavi, nemogućnosti da ikada ikoga imaš toliko potpuno da bi mogao ispuniti prazninu, zjapeću prazninu koja je kod mene trenutno ispunjena depresijom. Jasno mi je zašto ljudi katkada žele ubiti svoga ljubavnika, pojesti svoga ljubavnika, udahnuti pepeo svoga ljubavnika. Jasno mi je da je to jedini način posjedovanja druge osobe s onom vrstom očajničke čežnje koju osjećam kad želim Rafea učiniti dijelom sebe.

Jedino što sam mogla učiniti bilo je otupjeti. I sjećam se kako sam pomislila, to je to. To je bol koju si čekala cijeloga svoga života. Slomljeno srce bez uvijanja. Sjećam se kako sam pomislila da stvari ne mogu biti gore.
Svi tijekom studija imaju veze koje traju po nekoliko mjeseci, a zatim jednostavno puknu, kao što to već ide. Katkad je prekid jako bolan, katkad nije uopće važno, katkad je to ugodno olakšanje,ali većinom se liječi tijekom nekoliko dana na prijateljevu naslonjaču uz pomoć kutije papirnatih maramica i boce džina.

Razmišljam o vlastitim mogućnostima. Razmišljam na koje su sve načine uludo potrošene. Kako će uvijek biti potrošene uludo jer samo sjedim i čekam nekoga tko će me voljeti baš takvu kakva jesam.


(knjigu ćete naći u izdanju Šarenog dućana, 2005.)

subota, 15.12.2007.

Emocionalni invalid

prvotna ideja za post ovog naslova potječe iz razdoblja moje nihilističke nastrojenosti. nije to toliko bila nastrojenost, koliko, naprosto, status quo. sada joj je, naime, promijenjen kontekst i gotovo idealno opisuje trenutačna strujanja u mom kozmosu. danas me iznenadila sestra kad se vratila iz knjižnice s knjigom za koju nisam bila ni sigurna da postoji u prijevodu. prema njoj je snimljen i film, koji je prije nekih godinu, dvije bio na motovunu, a u američkim kinima nikad nije zaigrao. ne znam jeste li čuli, radi se o knjizi 'prozac nation' elizabeth wurtzel.

nije baš da imam pretjerano slobodnog vremena za odmaranje, čitanje i sl, no kako to obično biva, svašta se radi samo da se ne uči. počela sam čitati tu knjigu i u nebrojeno slova, riječi, rečenica. prepoznala sebe i svoje trenutno stanje. nije da mi se ovakvo što često događa, zato me valjda i dotuklo toliko jako. sada ne proživljavam prekid, nego pokušaj prekida. neuspjeli pokušaj prekida. I ponovni povratak u krug agonije. Već sam toliko suza isplakala, toliko puta izgovorila iste stvari, proanalizirala iste postupke, da sam već toliko umorna, da samo želim leći u postelju i ne ustati se. Ponovo sam bezvoljna i nezainteresirana, ne čujem ljude oko sebe, počela me ispunjavati nekakva praznina. I tu sam se onda prepoznala, kad žena kaže kako su tuga, bol i žalost u danom trenutku sasvim normalni, neugodni, ali normalni osjećaji, dok su depresije posve drukčije područje- uključuje odsutnost usiljenosti, odsutnost reakcije, odsutnost osjećaja, odsutnost zainteresiranosti. (je li moguće da sam svaki put, kad bih se osjetila prazno, zapravo bila depresivna? Hm..)

('željela sam otvoriti bočicu i pokazati joj atarax, pustiti je neka se uvjeri kako sigurnosni bijeli poklopac za zaštitu djece nije mogao prevariti ovo dijete. Željela sam joj pokazati čvrste crne pilule i kako su bile lijepe. Izgledale su baš onako kako sam ja zamišljala crnopute ljepotice. Bile su tako izazovne, njihov je izgled bio tako razoran da mi je bilo gotovo nemoguće uzeti samo jednu. Ovi su mali crni anđeli smrti namjeravali ubiti te.')

koliko puta su mi se takve stvari znale događati..samo što onda nisam imala nekog tko me voli. Imala sam novokupljeni veliki krevet u kojem sam bila sama i u kojem mi je jedna strana neprestano bila prazna. I ja sam bila prazna, nisam imala kome pokloniti svoju pažnju, svoje vrijeme, nježnost, pa da budemo i patetični, nisam imala kome pokloniti niti svoju ljubav. Nisam to bila niti sposobna. A prati me jedna zeznuta stvar: sve što ne mogu realizirati, sprovesti prema van, reflektira se natrag u mene. Zato mi moji ukućani često predbacuju sebeljublje. Hm, mogli su sve do ovih dana, kada im je postalo jasno da postoji netko koga volim više od sebe. I sada, kad sam i sama postala svjesna da sam sposobna voljeti, i biti voljena, ta ista snaga me uništava. Voli me, ali bi mogao živjeti bez mene, dio njega ostaje sa mnom, dio bi dao petama vjetra..

('bol koju osjećate za trajanja kliničke depresije kao osnovne bolesti, pokušaj je prirode (priroda se ipak gnuša nad vakuumom) da ispuni prazni prostor. Ali uza sve nakane i sav smisao, duboko depresivni su samo hodajući, oživljeni mrtvaci.')

umorna sam od takvih previranja. Umorna sam od poigravanja mnome. Umorna sam od hladnoće u njegovom glasu. Umorna sam od neiskrenosti.. umorna sam od tableta za smirenje. Umorna sam od izvora iz kojeg potječu razlozi zbog kojih moram gutati painkillere. Umorna sam od toga da me boli, da me bole njegovi nepokušaji truda, a kaže da ćemo uspjeti..
nadam se da ću noćas spavati, naspavati se i ujutro se roditi s novom snagom..

nedjelja, 02.12.2007.

Sretan ročkas, Pee!

eh, skužila sam da je rošlo već godinu dana otkad sam kročila u ove prostore. pa, sretan mi blogerski rođendan

srijeda, 21.11.2007.

A šta ljubav ima s tim?!?

Ne možeš imati sve, kaže narodna mudrost s kojom se ja uglavnom ne slažem. (sklona sam vjerovati da se sve može kad se hoće, samo se treba znati organizirati, treba to 'sve' izgraditi..) ali, kad već mora biti tako, zašto su razlike između 'svega i ničega' baš tolike?? Prije, kad nisam bila u vezi, bila sam zadovoljna svojim životom, samo mi je falilo to malo, malo ljubavi, bila je to jedina karika koja je nedostajala. Proteklih dana čopila me depra. Nije dugo, pa je morala svratiti i do mene za promjenu. Dovodim u pitanje svoj postanak, svoje bivstvovanje, svoju bit. Tko sam ja i zašto uopće postojim kad od mene nit koristi nit ičega? Kradem zrak onima koji ga još manje zaslužuju od mene. Užasno sam tjeskobna i nakon dugo vremena sam se upitala ne bi li mi bilo bolje biti sama. Obožavam ga, i on mene. Umoran je i zauzet poslom, faksom, u svom svijetu.. i ja učim, padam gdje god se pruži prilika, imam neki svoj mizeran život. Bit će bolje, kaže.. nema baš iskustva u tješenju, očito. Možda me ne razumije. Možda ne vjeruje u mene. To ne vjerujem ni sama. Ništa me ne veseli. Ni za što nisam sposobna. A očito sam najnesposobnija kad se trebam suočiti sama sa sobom. Smiješno mi je kad nečija pojava drugima ulijeva strah u kosti.. najgore mi je kad negdje ostanem sama i kad postanem svjesna da moram već jednom okončati tu borbu s najgorim i najnezahvalnijim protivnikom…
Je li to možda razlog zašto ljudi ne vole pogledati sami u sebe?

petak, 16.11.2007.

Dvostruka mjerila

U ovom svijetu, u kojem smo svi jedna velika sretna obitelj, nije dovoljno to što postoje predrasude, što ljudi imaju hrpu garanitiranih, a neostvarivih prava, što novac pobjeđuje sve-od pravde do ljepote.. mogla bih unedogled nabrajati boljke našeg društva (a valjda je tako i drugdje?), no nešto što me se posebno dojmilo-licemjerje. Licemjerje, dvoličnost, hipokrizija, however. Na svim razinama i svim segmentima društva. Konkretan slučaj, vuče korijene iz medija- budite prirodni! Novi trendovi u šminkanju: našminkajte se kao da uopće nemate make up! Manje je više! Prirodno je ljepše! No, kamo bi dospjela kozmetička, kao i sve druge industrije, da smo prirodni, jednostavni, neopterećeni i da na nas ne utječu drugi/tv/magazini? Nedavno sam se odlučila na drastičan potez (ah, otkrivam radikalizam u sebi! Jebote, ak ovak nastavim, ni ultradesničari mi neće biti ravni!)- od gotovo platinaste plavuše, pretvorila sam se u 'ono' kako bi izgledala da nisam bila farbana. I, gle čuda! Koliko oprečnih reakcija! Od negodovanja do oduševljenja. Kao da i meni samoj nije bilo dovoljno teško priviknuti se na promjenu, našli su se oni koji su mi dodatno otežali stvar.. očito svi različito reagiramo na šokove/promjene.. no, kaj je, tu je. Ti isti mi ne financiraju svaki posjet frizeru, a ja nisam rockefeller. Sad još samo treba pokazati da se plavuše ne zabavljaju bolje, a ako je netko lijep, privlačan, voljen, biti će to bez obzira na boju kose (ovo je zvučalo totalno naivno..).
novčiće u džep i just be yourself.

srijeda, 01.08.2007.

Tužna, a ne ljuta

naravno, objavljujem u zaostatku. ovo je napisano sredinom ili krajem sedmog mjeseca


Lupa me pms. Osjećam to. Čujem kako it trbuha pulsiraju novonakupljeni dekagrami i kilogrami. Brada mi je u jednom prištu. Išla sam na solarij, šećem se po suncu, a lice mi je jedini dio tijela na kojem nemam boju. Dođe mi da plačem. Čak mi je guza izgorila na kvarcanju. Pinky piggy ass. I sad se ljušti. Ne znam što bih sa sobom. Zapravo, znam što bih trebala, ali to jednostavno ne radim. Pišem u zaostatku. Ali u zaostatku se i događa sve u mom životu. Sad ću se izdivljati i ispucati na ukućanima (koji nemaju veze s tim), a onda kad pozvoni na vratima, zagrlit ću ga i poljubiti s osmijehom na licu. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se baaaaš ništa nije dogodilo. Right. Uvijek popizdim na gluposti. Tako barem kažu. Možda i jesu gluposti. Zašto onda ja ne mislim da su to gluposti? Očito tražim previše i očito tražim da je uvijek po mome. Istina, volim dirigirati, upravljati stvarima i pojavama (bez brige, ne i ljudima, iako je i to ponekad naprosto nužno) ako mislim da imam sposobnosti za to. To je malo kontradiktorno onome što očekujem u privatnom životu-da me se vodi i da se mnome upravlja.. to će se vjerojatno isto dogoditi sa zaostatkom. Današnji dan mi ni po čem nije bio poseban. Osim što sam sa starim išla kupiti aparatiće za jedinu stvar s kojom se zajedno suočavamo(dlake): brijaći aparat i epilator. Tu je naš dobrostojeći odnos stao. Baka je danas napravila prvi put pizzu picante. Kad joj unuka voli ljuuto! Opet se nisam prisilila učit. Mislim, učit dulje od 10 minuta. Provela sam nad knjigom čak 40-tak! Aha! I to iz 2 predmeta. I na tome je ostalo. Nisam uopće raspoložena. Oprala sam kosu i veselila se kad će se on vratiti doma da se napokon vidimo. Maknula bih se iz kuće i ako ništa drugo, pokušala sakriti sve jebene prištiće (što zbog vrućine, što 'sezonske'). On kaže da mu to uopće nije bitno, ne primjećuje ih. (a kladim se da ih pri pogledu na mene uspije izbrojati više nego ja). Tužna sam. Ništa mi ne uspijeva, ništa ne ide onim planiranim tokom. Hm, ništa mi ne ide. Osim te veze. U kojoj sam zapravo našla neku snagu, neki temelj, neko utočište. I baš sad kad ga trebam, njega nema. Naravno, s razlogom. Uvijek je sve s razlogom. Na njegovom mjestu, i ja bih tako. Ali ja ne toleriram razloge. Ja ništa ne toleriram. Ja pizdim. Očito to volim. Volim pizditi bez razloga. Kako sam ljuta!!!! Fali mi moja vreća, i rukavice, i serija direkata i krošea.. jesam li stvarno ljuta? Pa nemam razloga biti. I oni koje imam, kažu da bih trebala biti ljuta na sebe. Samo sam tužna. Tužna jer sam nemoćna, frustrirana, i ovisna (fizički, emocionalno, materijalno, financijski). Tužna sam jer sam u svemu sama. Ali kako to obično biva, optužit ćemo pms za sve.

nedjelja, 01.07.2007.

Lipe su ocvale, ništa nije ko i lani

svibanj mi je bio po svemu turbulentan mjesec; uskomešale emocije, kućna kriza koja uvijek za sobom vuče sušu u novčaniku, patnja za osobom koja toga nije vrijedna(srećom, kratko je trajalo), uvjerenje o vlastitoj nepripadnosti društvu (društvo koje služi samo za zabavu, uz d.o.o i d.d., nova pojava d.s.z.). otišla sam doktoru na provjeru krvne slike, a uz doktorov plan da me upozna sa svojim sinom, saznala sam da mi je zdravlje za pet plus, jedino mi je tlak nizak. i trebam si nabaviti persene za smirenje (pih.. ja i lijek na prirodnoj bazi. right)point je da je sve u mojoj glavi. da si ju odrežem, to bi mi vjerojatno rijašilo sve probleme. probleme koji stvarno možda uopće ni ne postoje, problemi koji se rađaju i umiru u glavi. baš sam konstatirala sa svojom coach neki dan, očito imamo previše toga u svojim glavama, pa nam je ta prevelika količina informacija i znanja uzrok svih problema. no bez obzira na to koliko bila pametna, svejedno ću ispružiti lakat kad prolazim pored štoka od vrata. od onda je nekako brzo prošlo vrijeme. eto, sedmi je mjesec, nisam toga ni svjesna. kad ti je lijepo, vrijeme joše brže prođe. prolazila sam neki dan kroz park i udahnula miris cvijetova stabla koje mi je stvaralo hlad. hmm, evo mog čaja za smirenje. odmah sam se sjetila antologijske pjesme(vjerojatno bi joj se mogla osporiti književna vrijednost, al kažem antologijska jer svi znamo za nju) i pitala sam samu sebe-što je doista isto kao i lani? još uvijek živim na istoj adresi, soba mi izgleda nešto drukčije, imam krevet od tri kvadrata, psihodelične boje na zidovima, i još uvijek mi nije poticajna atmosfera za učenje. prije godinu dana bila sam nadobudna maturantica koja je nakon 4 godine klošarenja u jednoj elitnoj gimnaziji(kako su nam uvijek tepali) uspjela maturirati s pet, i bez priprema upisati željeni fancy fakultet, a sad sam ustrtarena brucošica koja se boji da će to i ostati. i kojoj je najveće veselje kad zna da će upisati parcijalu i time se izvući od pada godine. puno više izlazim nego prije. nakon nesretnih ljubavi i bezveznih veza, došao je red i na nešto ozbiljniju i stabilniju vezu. poslije milijun godina napokon sam se zaljubila, i to u nekoga tko to zaista zaslužuje. i ne samo to-napokon sam voljena. onak, pravo. god, kako je to čudno..događa li se to zapravo meni? da sam kap vode, čuvao b me da ne ishlapim na suncu. a ja sam njegova svjetlost u životu. baš smo se našli. on me proveo ispod lipa, sad ja njega moram kroz polje maka!

nedjelja, 24.06.2007.

Fenomen jedne ruke

'da se ne bi vidjelo koliko te mrzim, bit ću ti prijatelj.' tom rečenicom kao definicijom započeo je psihijatar v.gruden jedno svoje gostovanje u popodnevnoj emisiji na temu prijateljstva.

vječiti sam skeptik, što sam starija, to sam i skeptičnija. u društvu u kojem su vrijednosti potpuno izokrenute, doslovno izopačene, ponekad msilim da je moja skepsa skroz opravdana. globalno gledano. iako na privatnom planu nastojim gledati na stvari s nadom. to je, nekak, ljudski, ne. (mada moram priznati da ima i trenutaka kada bih sve najradije pomnožila s nulom..)

iskreno, ne sjećam se cijelog grudenovog izlaganja (al se sjećam da sam se sms-ala s coachicom, koja je bila u sc-u na ručku, prošlu se večer bila nacugala, al smo mi popravile dojam, i tu se večer bogovski z-g-a-z-i-l-e!! beck's party, remember?), tako da bi moja uvodna rečenica mogla biti izvučena iz konteksta. no, u poglavlju aristotelove nikomahove etike koje govori o prijateljstvu, nigdje nije bilo ni riječi o muško-ženskim prijateljstvima. (ja sam valjda bila jedina budala koja je išla to u potpunosti čitat. da sam bar imala neke koristi od toga.. )to mi je ful nije bilo jasno-ak su se jebavali kak su i s kime su htjeli, ako su voljeli mlađahne dječake, ako im je ljubavni ideal bio istospolna ljubav, zašto žene i muškarci nisu mogli biti barem prijatelji? očito im žena ni za nije bila dovoljna.. (jedina žena koja se spominje u povijesnim izvorima bila je sapfa, što isto treba uzeti uvjetno, te one mitološle.) ali, danas nisam feministički raspoložena, pa ćemo tu lekciju ostaviti za neki drugi post.

čovjek treba naučiti biti individualac, jer i je individuua. no isto tako je biće čopora, društveno stvorenje. to je također nešto što se uči (proces socijalizacije). ali, kako biti prijatelj? uči li se to? ili to naprosto jesi ili nisi? ili malo jesi, malo nisi. izgubiš interes za tuđu intimu, a svoju dijeliš sa slučajnim prolaznikom. toliko ti znači.. a prijateljiu, kao, imaju uvid u intimu jednog i drugog.. što sam starija, sve više sam uvjerenija da ne postoje muško-ženska prijateljstva. vjerojatno i zato što sam prije bila kao i ostali muški članovi ganga, a sad, sa sekundarnim seksualnim karakteristikama i spoznajom o svojoj ženstvenosti, mogu biti prijatelj-ica. i to samo pod nekim uvjetima, očito.. jeeebeno! a možda nisam imal priliku steći nekog tko će mi se ponuditi kao prijatelj i samo kao takav. hmm, pa ne poznajem nikoga homoseksualne orijentacije. bili takvi muškarci bili moji prijatelji? dajte se javite, i'm begging you!

teško je okončati druženje s nekim. kao da prekidaš vezu. opet, gore je s nekim biti u nategnutim odnosima, nedefiniranim, pa se izbjegavate, gledate u prazno. ili se pretvarate da ste si bolji no što ste ikad bili. i ne mazati si oči, tako dobri si više nikada nećete biti..
uvijek kad sam trebala prijatelja, uz mene bi bila-prijateljica. dečki uvijek po-d-bace. pa onda čitaju blog i kažu da su baš pogodili na što sam mislila u 5toj rečenici 7mog odjeljka. i da su znali o čem se radi! ma da! a o čemu? o nečemu što bi kao moj prijatelj trebao znati iz moje intime, a ne s ovog mjesta..pa dođemo u fazu kad ne žele klikati pa blogu jer ih ne zanima tuđa intima. (voajeri) čemu pitati, pričati, kad oni razumiju? oni razumiju. jeste znali da je znanstvena činjenica da muški mozak ne zna čitati?
kako god bilo, u znanstvenoj terminologiji ne postoji ovaj izraz koji sam ja upotrijebila kao naslov, no moja skeptična malenkost u njemu vidi tužnu istinu-pravi prijatelji, bili oni muški ili ženski, tokom života mogu se nabrojiti na prste jedne ruke..

ponedjeljak, 04.06.2007.

You bleed just to know you're alive

patim od manjka kreativnosti u zadnje vrijeme. inače, kad pišem kakav post, pišem ga u bilježnicu. možda mi onda osporava talent? imam ju godinama, stajala je neiskorišteno, ali isto tako, možda s nekim pravom. dobila sam ju davno, ne sjećam se više od koga. svaki put kad bih počela nešto u nju pisati, vrlo brzo bih i prestala. kažu da stvari koje nisu poklonjene 'od srca', tako djeluju. destruktivno, negativno zrače. sve sam sigurnija da će uskoro u smeće. doduše, kompjuter ne mogu baciti. mislim, mogu, ali ne smijem (njega ne bih bacila-njega bih prvo razbila; nekad mi dođe da čekićem razbijem monitor, prerežem žice, iščupam sve proklete kartice iz njega, sve one dijelove u koje se ne kužim). ni pred kompjuterom nemam inspiracije. možda je i pritisak kriv- ako baš moram, moram i moram napisati novi post. da samo novi post! toliko toga moram, a jednostavno-ne mogu. pa kako ne mogu?? što se mora, nije teško. a ja na svojim leđima (očito) nosim preteško breme. koje sam si, možda, sama natovarila. a možda završava na 'da'.. znam da nisam ubermensch, ali isto tako znam što mogu očekivati od sebe. je li to ipak previše? precijenjujem li se? možda nisam ništa bolja od piece of shit, kojeg netko preskoči ili ugazi u njega. nasred ceste. samo i smrdljivo. zašto mi ništa pod milim bogom ne uspijeva? počinje mi ubrzano lupati srce. kažu da imam niski srčani tlak. sporo kuca, a kad se zaleti, ne zna stati. jedino sam si uspjela uništiti zdravlje. kad me primi za ruku, osjeti li on da nešto sa mnom nije u redu?

četvrtak, 31.05.2007.

Ne želim naslov

soba mi je opet zatrpana. prljavim stvarima, papirima, knjigama. moram učiti. zapravo, prvo se moram prisiliti učiti. rekla sam sama sebi da neću pisati maratonske tekstove jer ih čita mali broj ljudi, još manje ih komentira, a uostalom govorim sama sebi da zbog sebe same i pišem...
prošlo je već x dana od mog sloma. sloma.. nakupljalo se u meni, jednostavno sam pukla. dobro je da nisam pisala tada, iz afekta, jer nakon takvih situacija obično požalim, a i sam tekst bi se činio prepsihotičan. kažu da osobe primarno i osnovno oblikuje jezgra iz koje su potekli. ne, ne mislim na zigotu, nego na obitelj. obitelj je izvor, kako svih dobrih, tako i onih odurnih, odvratnih misli i djela. misliš si, ti si jedan, jedan naspram njih svih, možda bi bilo lakše da tebe nema, kad već na njih ne možeš utjecati. bi li onda shvatili da nije (samo) u tebi problem? ne sjećam se kad sm zadnji put bila u ovakvom stanju. i jesam li uopće ikad bila. sad sam i odraslija, te svjesnija svojih djela i posljedica. još kad tome pridodaš i i namjeru zlodjela.. ne bih se mogla izvući na neuračunljivost. sudilo bi mi se za dolus, i to onaj trećeg stupnja! kao i obično, dan započne idealno, super pet. onda se tokom dana prestanemo pretvarati da je sve super pet.onda shvatiš da edipov kompleks očito vrijedi samo u odnosu majka-sin, i da si u potpunoj suprotnosti onome što bi imalo veze s edipom (ali bi mogla nekom iskopati oči), no kompleksa ima u izobilju. ili će se netko pobrinuti da ih ima. a ti ih ne želiš, pogotovo ne brinuti se i za tuđe, roditeljske. eskimi imaju jedan zanimljjivi običaj (vjerojatno kao mnogo zajednica plemenskog tipa)-svoje roditelje, ali i sve starije, bolesne i nemoćne odvode van naselja, da umiru, da pate, da ih pojedu divlje zvijeri. (možda bi im trebali poslat jadranku kosor da im predloži svoju humanističku politiku?) zašto mi susjedi nemaju tigrove za šetkaranje po dvorištu?
adrenalin mi je divljački kolao tijelom, toliko intenzivno da su mi se mišići počeli grčiti od nemoći. htjela sam ga ubiti. umrtvljivati mu dio po dio tijela, dok ne počne gnjili i smrdjeti. jedino što sam mogla bilo je ukipjelo stajati na mjestu. disala sam kroz usta, dok su mi suze curile niz lice. bam-bam-bam-bam. bam-bam-bam-bam. zraaakaaa. vidi luđakinje.. stvarno čudno, dijete je prolupalo. tako mlada, a tako luda. palo mi je na pamet da se popnem na krov i bacim dolje, možda bi mi se posrećilo da padnem na kakv šiljak... tableta nije bilo dovoljno u kući. ono, nije mi se dalo požvakat njih par i završit na hitnoj.. nemam mi niš goreg kad neš radiš i to ne napraviš kak treba.. isto tako, nije bilo ni dovoljno alkohola u kući s kojim bih mogla pretjerati te tabletice. o, bože, make it stop!! a još trebam i učiti, i navečer na štrupfov štrumpfastični rođendan.. nije bitan uzrok, samo saniranje štete: tabletice za smirenje, tableta za spavanje. i tulum može početi! jeste kad probali popiti tabletu za spavanje usred dana? probudite se bistrog uma, kao jutros rođeni, izlazite sa zvijezdama, ne hodate, lebdite! i idete na tulač, čovječe!
pogledala sam se u ogledalo, stvarno kao jutros rođena, čovječja ribica-style; ne baš čista kosa, podočnjaci da boli gledat ih, al, heeej, tulač! malo puno šminke nikom ne škodi, tamne dress boje za mrak, šilterica i- we all feel better in the dark! izaći među ljude, to je uvijek najbolji lijek. među one nepoznate još i bolje. doduše, ovo je bila poznata skupina osobenjaka, pa mi je došlo da pobjegnem nakon 15 minuta (kaj 15, serem! čim sam došla, palo mi je na pamet da odem!) kasnije mi je sve bilo tak faaajn.. ne prođe kemija tako brzo kroz organizam (na to pazite ako se drogirate ili ćete se droksat u budućnosti, a morate napravit nalaz krvi i sl.). no, moje tužno srce bivalo je sve tužnije.. očekivala sam da će se moj bivši pojaviti tamo. nije. i bolje da nije. i deserve so much better. jutro je pametnije od večeri..
nekoliko dana kasnije započela je moja rehabilitacija. a koga drugog kriviti, nego tulač? ;)

ponedjeljak, 07.05.2007.

Do i look like i care?

Današnji mi je dan započeo vrlo čudno, a tako će očito i završiti. Čak mi ova šugava olovka (pisala sam prvo na papir, op.a.) piše, a kad treba pisati seminar, odbija poslušnost. Koja solidarnost. Probudila sam se s užasnim bolovima u glavi, netipična glavobolja. Prema horoskopskoj anatomiji, glava mi je dominantan dio tijela (budimo realni, ne treba mi horoskop da mi to kaže..), pa i onda kad su bolovi u pitanju, njihova jačina paralizira čitavo tijelo. Užasno mi 'sjedaju' ove promjene vremena, mlada sam, a u nekim stvarima ko stogodišnjakinja- valjda će stariji jednog dana shvatiti da i mladi mogu biti meteoropati, ili napose sjediti u tramvaju jer su bolesni. Kako bilo, kad ću biti stara, znat ću to cijeniti. Valjda. Ako ću uopće doživjeti neku poodmaklu dob. Jedini uvjet pod kojim bih htjela biti stara jest da budem pokvareno bogata i s puno potomaka. Baš su mi u nekom tom smjeru odlutale misli jutros, pitanje opstanka. Potaknuta trenutnim emocionalnim stanjem i izjavama bliskih ljudi, sjetila sam se sebe iz razdoblja života koje bih htjela najradije zaboraviti, kad mi se pogled u budućnost činio.. hm, nije ga bilo. Gotovo su me sekunde dijelile od prelaska na drugi svijet (kako god to patetično zvučalo). Uvijek me iziritira ona rečenica-kakva kukavica moraš biti da bi si oduzeo život. Da bome! Sama sam se itekako uvjerila da kukavice takvo što ne mogu izvesti. Koliko god se smatrala hrabrom, kukavičluk me doveo do ovog posta. Za takvo što trebaš biti prehrabar, baš kao oni koji bi prvi stali u obranu koga ili čega. A ja koja jesam hrabra toliko da sam luda, očito nisam luda dovoljno. Htjela sam već jednom okončati tu agoniju koja se iz dana u dan sve više produbljivala. Vi me uništavate kroz dane, mjesece, godine.. ja ću to dokrajčiti. Hm, ja ću se dokrajčiti. Ne znam zašto, ali svaki put kad se toga sjetim, nekako to duboko proživljavam. Plačem sama nad sobom. Divim se sama sebi. Jer, svo to vrijeme, nitko nije primijetio da nešto sa mnom nije u redu. Napredno dijete, koje se samo loše i sporo adaptiralo u novu sredinu. To što se od tog djeteta previše ili premalo očekivalo, što je djetetu nedostajalo pažnje i razumijevanja, to što je dijete bilo samo, samo sa sobom, a naizgled okruženo svim tim ljudima, to što se dijete uvijek smijalo, a bilo je tako nesretno.. tko je to uopće primjećivao? A najmanje oni najbliži. (nekako oduvijek imam dojam da su ti one najbliže osobe u životu ujedno i one najdalje.. uvjerite me u suprotno) oni do kojih ti je stalo, oni za koje misliš da ih voliš, te nesretne ljubavi..njih ne zanimaš. (kasnije shvatiš da možeš imati koga hoćeš, samo je pitanje što ćeš od njega dobiti. U većini slučajeva, ne ono što tražiš, kao, neku ljubav. Nije problem naći dečka, pitanje je samo, kakvog?). shvatiš da ti svi poznanici nisu i prijatelji. Splet okolnosti dovede te do zida. I otkriješ da nisi baš tako odvažna.
Šta sad? Kako dalje? Nakon oceana isplakanih suza, ustaješ iz pepela i shvaćaš da u zemljici 2 puta 1 ne bi ništa postigla. Ovako ćeš moći učiniti ono što ti je činjeno, osvetiti se. To ćeš uspjeti jedino ako ćeš biti bolja, pametnija, upornija, čvršća, pa i luđa. (bemti, ovo nalikuje na edinu stvar, osjećam se ko mali sale. No worry, nije ishod bio baš takav! Šteta kaj nije..)ponosna sam na sebe. Izvukla sam se, sama. Očvrsnula sam. Imuna sam na većinu nedaća. Pogotovo onih koji se tiču mojih ukućana. Tu dolazimo do paradoksa, imuna sam, ali ne baš na sve. Strah me do koje granice može ići moja hrabrost. Živim u mišljenju, ne dalje od mene same. Nadam se tome. Kažu mi da sam egoistična i sebična. Moji ukućani to kažu. Kontam si, kad sam od njih nešto trebala, kakvi su oni bili? Koliko sam bila blizu ruba, na samom rubu, i na koji sam način uspjela izvući neku prevagu, vratiti se na neki put, svoj put, kojim kročim, gdje su bili? Tako blizu, a tako daleko. Naravno, predbacuju mi neku materijalnu sebičnost, al jel to ono što sam tražila? Dječje dušice imaju mnogo više potraživanja od onih materijalnih.. i, mislim si, ima loš dan, ok. Al da će mene neprestano omalovažavati, ugnjetavati i vrijeđati?? Hm,neće. Zašto mu dozvoliti da me, po ne znam koji put ponizi i uvrijedi, a jučer se ponašao kao da smo si najbolji prijatelji? E, ćale moj. To ti je zajeb. Ni ne shvaćaš kakav. Jednog ću te dana samo pitati, Do i look like i care?

nedjelja, 29.04.2007.

Anđeo u tebi

probudila se još jedno jutro iznenađujuće rano. nije se baš naspavala, no isto tako nije više mogla biti u krevetu. spustila se niz stepenice i samoj sebi poželjela dobro jutro gledajući na kavu koja je od nekoliko sati prije ostala starcima i koju nisu stigli popiti do kraja prije odlaska na posao. kavopije. vrlo bi te rado i stvarno mi trebaš, ali mi trenutno ne pašeš. trenutno već dulje vrijeme, al kaj sad, sa žaljenjem je pogledala džezvu i izlila preostalu razbuđujuću tekućinu u sudoper. gladna je. kaj bi se tu dalo pojest? malo ovog, malo onog, otvaranje ladica, zatvaranje frižidera; super, stara je bila u dućanu. nastavak dnevne rutine. mogla bi ponešto i učiti. ma, bude. kad to krene, bude išlo samo od sebe, tješila se. sad se ide istuširati, pa će pričekati da se čuje s njim. rekao je da će nazvati. valjda ga neće opet morati podsjetiti da je trebao nazvati..

bila je svježa i mirisna, spremna za podnevnu kavicu s njim. pa mala šetnjica, da se pokažu ekipi u kvartu, zajedničko uživanje u suncu.. sredila je kuhinju, posložila stvarčice u sobi. opet je bila gladna, a ona potrebna hrana nije bila u blizini. to ju je neprestano živciralo, izjedalo iz dana u dan sve više. sad kad ga je trebala najviše uz sebe, od njega ni traga ni glasa. sve ju je to i previše iscrpljivalo. morala si je malo prileći. u zadnjih mjesec dana nije mogla bez popodnevnog sna. a kažu da su mučnine, kao, jutarnje..

predvečer, girly kavica, društvo za podršku, jedini pravi oslonac. kad imaš ljude oko sebe koji se toliko brinu za tebe, sam izgubiš orijentir koliko si zapravo u govnima i uopće nisi svjestan onoga što se događa, i da si zapravo ti glavni protagonist cijele parodije. parodije na pojave za koje misliš da se tebi nikad ne bi mogle dogoditi. i smiješ se jer znaš da je tako tragično da postaje komično, i smiješ se jer znaš da postoje ljudi koji plaču zbog i za tebe, i onda kad sam nemaš dovoljno suza.

stajala je tako na blagajni pred punom blagdanskom košarom, a misli su joj bježale po glavi kao loptice na izvlačenju lota. na ovom mjestu on je često viđen, oči su joj samo njega tražile; ma, samo da mu u lice prošapće: kukavico.. pogled joj je pao na kutijicu za koju je kao klinka mislila da su bomboni i kutovi usana joj pobjegoše u kiseli osmijeh. ha, da je ona birala aromu, ne bi slađenje ostavilo ovako gorak okus! pomalo ironično sjetila se da ima razloga biti nasmijana, sjetila se statistike, i zaključila da je ipak-one in a million! joooj, koliki red! po njezinom stanju, ona bi trebala imati prednost. barem tako piše na onoj prokletoj ploči.. prema njezinom izgledu to nitko ne bi rekao, no tih nekoliko dobivenih kilograma više dobro ju je podsjećalo na status quo.

hm, kad bi se vrijeme nekako moglo vratiti.. kad bi barem u nekoj bari naišla na zlatnu ribicu! jako bi oprezno poželjela želje za tu noć..al, shit, sve su bare presušile još prošlo ljeto.. a i za djetelinama je u ovo vrijeme opasna pomama.. nekad jednostavno nije dovoljno samo željeti da bi ti se nešto lijepo dogodilo. ovo u čem se ona nalazi san je svake žene, ali u određeno vrijeme života i s odabranim posebnim čovjekom. mogu li od vraga poteći anđeli, pitala se? ako je i sam vrag nekoć bio anđeo? nije to reverzibilan proces.. podočnjaci u kontrastu sa svijetlom bojom puti podsjetili su je da je pali anđeo, podrezanih krila. skrenut s putanje, osuđen na prisustvo vragova.. htjela bi ponovo poletjeti, pobjeći iz ova 4 zida, od 5 anđela slične sudbine, od kojih svaki ima svoju priču. priču sa željama koje nisu ostvarive, priču koja nema veze sa schopenchauerovskim voluntarizmom, koji u njihovim pričama pada u vodu, koji se svede na murphyjeve zakone. tko zna kakvi su vragovi tu imali svoje prste..

probudila se pogledavši na sat. od danas se sve vraća u normalu, a ništa više nije isto.

Klasa optimist

*svi znate da je to pojam iz jedrenja, neka disciplina, whatever
*tim nazivom obično zovem one uporne ljude koji će se, bez obzira na to kakva je gužva u tramvaju, uporno probati ugurati unutra, makar tik uz samu stjenku vrata, uz najgornji sloj atoma površine.. i što je najgore, uspjet će u tome. a to će osjetiti svi koji stoje u radijusu od tri metra. a možda i oni koji u blizini sjede.

ja sam osoba koja definitivno ostavlja krivi dojam pri upoznavanju novih ljudi. sva sreća da još ne hodočastim po razgovorima za poslove, tako da mogu poraditi na tome, ono, ostavljanje boljeg dojma, body language i stvari iz istog koša. čini mi se da postoje dvije vrste ljudi na kakve se može naići pri upoznavanju. oni koji se čine otrovno dobrima, blistaju, znaju točno što i kako reći, odmah u glavi počnete tražiti idealno mjesto koje bi mogli zauzeti u vašem životu. ova druga skupina, naprotiv, čini se kao ekipa koju biste definitivno htjeli u budućnosti izbjegavati, nije vam se svidio njihov izraz lica, njihova nezainteresiranost i nesnalažljivost, toliko su neprobavljivo loši. da u istom danu razmijenite brojeve s 2 tako različite osobe, vjerojatno biste se odmah isti dan javili prvoopisanoj osobi. no, nisam bez razloga koristila izraz 'čine se', jer većina ljudi nije onakva kakvima se čini. radi se o dojmu koji ljudi ostave. kažu da prvi dojam traje 7 sekundi, a koliko ljudi na temelju toga stvori kompletnu sliku i kod toga ostane? dosta, i to je tužno. i realized that nothing is what it seems. sama sam u potpunosti osoba koju biste strpali u drugu skupinu (ne biste bili prvi). pogotovo kad trebam upoznati roditelje, obitelj, općenito svijet svojih bližih prijatelja, poznanika ili dečka, ljude od važnosti, one na koje trebaš ostaviti dojam, ali isto je i sa frizerkama, prodavačicama.. s jedne strane, dobro je ako će se o tebi misliti kao o sramežljivoj, mirnoj, povučenoj, staloženoj i zbog nekorištenja previše riječi, kao o pametnoj osobi. s druge strane, loše je kad malo progovoriš, a bubneš glupost, kad misle da si dosadna (ako nikad nemaš kaj za reć), hladna, rezervirana, bahata, sve gledaš s visoka i podcjenjivalački. ne bih uopće izvlačila ovu temu da nemam dojam kako se i preko bloga, općenito kroz pisanu riječ, može steći krivo mišljenje. kladim se da ima ljudi koji ni ne pročitaju post do kraja jer im je već i 5 rečenica predepresivno. šteta kaj se moj sarkazam ne očituje baš na svakom predviđenom mjestu, al kaj sad. nekako je uvijek poticajnije za pisanje kad stvari u životu nisu najsvjetlije, to je uostalom poznata stvar. jednostavno skupljamo lijepe trenutke i pohranjujemo ih u sebi, a ovi ne tako lijepi ispoljavaju po blogovima. ili pjesmama, dnevnicima, whatever. nekak mi je glupo ljude koji me ne poznaju uvjeravat u to da nisam u bedu i da se ne mislim ubit sutra u podne, al to je ono s početka priče-dojam. ja sam skeptik s tendencijom na optimistično, životni moto mi je sport i zajebancija, znam da ne postoje neosvojivi ljudi niti nerješivi problemi, ne trebaju mi doping sredstva da me ništa ne bi živciralo, ne volim da mi život prolazi pored mene i da mi stvari koje me se tiču, bježe iz ruku. tada bi se već zabrinula.. iako postoje i takve situacije, bez obzira na to što priželjkujemo.. but, always look on the bright side of life!

srijeda, 04.04.2007.

A little respect

ljudi moji, imam problema s kompom, netom i ostalim pizdarijama vezanim za ove sfere, pa bi bilo lijepo da me ne zatrpavate pitanjima kad će sljedeći post! jer ih uvijek ima, a nema mogućnosti da budu objavljeni. zato respect. malo strpljenja,molim

četvrtak, 29.03.2007.

Jebeš takav rođendan...

napokon je poodmaklo nekoliko dana od toga 'svečanog trenutka', pa mogu s neke distance izbaciti par zapažanja o tom događaju. barem neću pisati iz afekta, pa neće iz mojih tipaka sipiti strašne riječi. iako bi i mogle.. radi se, naime, o rođendanu. bio je prošli tjedan. trebala sam ugasiti 19 svjećica na torti. kažem, 'trebala', jer se to inače radi, ali, eto, nisam, jer torte nije bilo!! nije da sam ju tražila, al ono.. bilo je neke klope, salatica, kolačića, htjela sam da sve bude fancy šmenci, iako ni ja, niti ljudi s kojima se družim nismo takvi. nisam nikog zvala, posebno i specijalno, jer bi ispalo da sve pompozno najavljujem i dočekujem, ali vjerojatno i kao da imam neka očekivanja spram gostiju. ne. pokloni mi nikad nisu bili prioritetni ni bitni (njih očekujem samo od familije!!). nisam nikog zvala, ali sam očekivala da će mi ljudi doći. sjetiti se i odvojiti jebenih pola sata za mene. ispalo je da očekujem previše, budući da je i broj sms-čestitki bio porazan i mizeran. čak sam dobila podjednak broj smsova i dan kasnije. e, sad, nije da toliko patim na to (većina ljudi ne pamti dobro brojeve, za razliku od mene. kod mene je to već na granici prokletstva.), ali mi ipak nešto znači. my god, pa postoje podsjetnici! (coach, tebi opraštam, al onom seronji-koji-kaže-da-ne-čita, njemu ne!) ali nije da zato ne volim svoje rođendane. ne znam zašto.. uvijek me spopa neka melankolija, neka tuga. kak će tek biti za sljedeći??? 20-ti!!! a već sam i ušla u tu, dvadesetu godinu..jel možda stvar u očekivanjima? nisam željela puno toga. nisam željela ništa, zapravo. samo sam htjela da mi dragi ljudi budu uz mene, da mi poklone svoje vrijeme i pažnju na tih nekoliko minuta. samo sam htjela puhnuti u svjećice kao kad sam bila mala, i imati nacifranu tortu sa šlagom u neprirodnim bojama, i da onako dječački nestašno piknem prstom u kremu i da to netko uslika.. i da za par godina imam neku uspomenu.. kažu da se ljudi nakon nekog vremena sjećaju samo lijepih stvari koje su im se dogodile.. prema tome, gotovo da ni nemam sjećanja.. a samo sam htjela dobiti puno cvijeća i imati kuću punu šarenih balona, koji bi mi smetali kod plesanja..barem na taj dan..

petak, 23.03.2007.

I wish i was special, so fucking special...

-da,da, znam da kasnim! ispričavam se! neće se ponoviti!- utrčavajući u malen kafić iza ugla veselo je vikala vana.
-da, znam da se neće ponoviti! ipak se udajem jednom u životu- pomalo ogorčeno ju je dočekala kiki.
-ma, to ti još ne znaš!
znajući vanu, kiki nije nastavljala ovu diskusiju. naime, danas je bio njen veliki dan. trebala se udati za ljubav svog života, gorana. no, kako je on jako zaposlen čovjek i sutra putuje na drugi kontinent, malu zabavu odlučili su prirediti u petak navečer. vana je bila kuma i glavni organizator svečanosti, ali uvijek kasni. na to su se već svi navikli, a njen kristalni osmijeh ju uvijek ispriča.

došla je večer. kada su obavili sve formalnosti, vesela se družina uputila do obližnjeg restorana. još jednom čestitajući mladencima, vana je primijetila zanimljivog muškarca na kraju prostorije. prema onome što je čula o njemu i prema staroj fotografiji, nije joj trebalo dugo da shvati kako je on-taj... primijetio je i on nju. zvao se maksim i bio pomoćnik direktora u jednoj tvrtki. nakon nekog vremena su se zapričali i shvatili da će zajedno surađivati na sljedećem projektu.
-da samo na projektu!-mislila je vana. brzo je otišla sa zabave. ipak je njoj sutra bio radni dan. u cik sunčane subotnje zore vana je sa svojim velikim ray-banicama na prćastom nosiću i ogromnom modernom torbom u rukama zvonila na vratima jednog zagrebačkog stana u samom centru. mada je proveo noć družeći se sa šampanjcem i ostalim alkoholnim društvom, maksim joj je otvorio vrata i pojavio se nasmiješen, kao da očekuje djeda mraza, pred njom.
-ha, našla si me..-zavodnički je prošaptao. vođeni prvotnom strašću, nije im trebalo puno da u rano jutro iskemijaju ono sastojaka što im je od jučer ostalo.


kupeći svoje stvari, vana je gasila cigaretu na rubu skupe pepeljare. izvadila je iz torbe mali metalni predmet. kroz tanke zastore moglo se razabrati da je to pištolj. profesionalnim pokretom stavila je prigušivač na pištolj i ispalila tri metka u maksima. uklonivši sve tragove koji bi mogli upućivati na nju, tiho je izašla iz stana. glavom joj je samo prolazila misao: 'misija izvršena'.
otišla je na autobusni kolodvor i položila svoje stvari u putnički sef. izvadila je mobitel, utipkala broj.
-e, bok, ines! vana je. navečer ponovo putujem. jesi za kavicu na špici?


u gornjem tekstu moga današnjeg posta nalazi se fiktivna priča koju sam napisala u trećem razredu srednje škole. bila mi je to najbolja školska godina u životu. godina promjene, razdoblje renesanse. razdoblje poodrastanja. jer nisam (očito) odrasla do kraja. vjerojatno će taj proces još potrajati, ne samo u mom slučaju. kažu da ljudi uče dok su živi, a ako učenje i nova iskustva uvjetuju izgradnju naše ličnosti, znači da ću rasti dok sam živa.. i umrijet ću na vrhuncu svoje visine!!! dobro je, pee, ne laprdaj! prepisani tekst mi je jedna od najdražih priča iz školskih zadaća, a ako se uzme u obzir da su sve pisane s istim žarom i simpatijom, sve su one dio mene. iako je jedino ova možda agresivnija od drugih. kad malo bolje progruntam, iskazuje moje potisnute želje i okrutnost.. dvostruki život, laž iza smješka, potreba na nekome se ispucati, i otići. opet sve ispočetka, ali nikad isto. nešto kako je doista (bilo), i nešto kako bih htjela (da bude). živjeti opasno. ne znam zašto, no u zadnje vrijeme sam sklona fiktivnim stvarima, mašta mi radi milijun na sat, postiže brzinu svjetlosti, želim se preseliti u strip.. bijeg od realnosti, rekli bi psiholozi. već mi je dosta svakodnevne rutine i obaveza. ista iščekivanja, ista lica, isti promašaji, veće frustracije. naslov koji se vezao uz priču bili su lamartine-ovi stihovi 'jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala-prolaznici mi!-' možda nije na prvi pogled pogođena tema, čitajući kroz redovemogla bi se izvući poanta. ali ne.. žena koja je uvijek nila najnadobudnija od svih profesora, najlucidnija, pričala nam o svom životu, a nismo bili pošteđeni ni pikanterija ni perverzija, žena koja nam je uvijek svraćala pažnju na naoko nebitne stvari, ostala je zbunjena na to što sam napisala. još me je pitala jel ta priča istinita! nije mi bilo jasno. kaj mi je napravila s maturalnom radnjom neću ni spominjati... do kraja srednjoškolskog obrazovanja u potpunosti se srozala u mojim očima. ma kakogod se ja isticala svojim pisanjem, pa i peticom iz hrvatskog, nakon četiri godine još uvijek ne zna kak se zovem. teško se istaknuti u masi (to shvatiš još i više na faksu). pogotovo kad odrastaš, ne znaš gdje i kome pripadaš, autsajder, neshvaćen i neprihvaćen, vidiš da si drukčiji. jednostavno počneš vjerovati u to da si nešto drugo no što su to ostali. i tako krhak i ranjiv dođeš na sat lektiere 'majka courage' i čuješ riječi koje u trenu rasplinu tvoje samopouzdanje. govoreći o majci courage, žena kao da se u potpunosti obraćala meni (vis ai vis mog posljednjeg sastavka tada napisanog), koristeći većinu riječi koje sam ja bila upotrijebila. sabotaža na kvadrat. pokušala sam naći to što sam napisala,ali je očito završilo u smeću. tako je shvaćanje o mojoj vlastitoj posebnosti završilo na otpadu iluzija. jesmo li svi zapravo samo ovčice u stadu? zašto smo svi masa, ako je svatko jedinka specifična za sebe? zašto smo svi posebni na svoj način, a opet svi isti? zašto smo skloni generaliziranju? diskriminiramo jedni druge već u startu. je li samopoštovanje samo tehnika samozavaravanja? zašto nekad znam zajebavat samu sebe i morat sve ić analizirat? zašto? zašto? zašto?
želim živjeti u stripu...

petak, 16.03.2007.

I started a joke

Od frendice sam nedavno dobila mail, zabavan, kakva je i većina mailova koji se izmjenjuju i kruže. Zabavan, a kako je vrijeme prošlo, shvatila sam da je i pomalo bizaran. Ako imate izrazitu želju vidjeti o čemu se radi, javite mi se na mail-adresu. Uglavnom, radi se o svojevrsnoj gatalici, uz brojeve se stavljaju brojevi, imena ljudi i naslovi pjesama. Za mog bivšeg dragana ispalo je da je to osoba koju volim, a uz njegovo ime našla se pjesma 'i started a joke'. (stvar faith no more-a, ziher ste ju čuli, ak niste, budete!) poanta pjesme je 'joke was on me'. Da bome! Eto, tko bi rekao da će tako ispasti.. gatalica dobro izgatala. Trebala su mi tri dana da krenu nekakve suze. Kao očekivana kiša. Da su trebale namočiti zemlju, došlo bi do suše! Ajde, de, 2, 3 suzice i gotovo. Iako su to više bile suze od muke, nego od žalosti. U meni se počeo javljati bijes. Nakon prvotne verzije da je on taj koji je sjeban i kompliciran, nije za vezu, ja sam ispala kriva za to kaj među nama nije funkcioniralo. Hm, ono, ispala kriva.. za kaj? Kaj je on dobio kaj je htio, i bok, đenja? Za to kaj nam se dogodilo, što bi moglo ostaviti traga na meni(tj. u meni)??? (ne mogu to ni pismeno izgovoriti kaj nam se dogodilo, no možete valjda shvatit čitajući kroz redove. Stvar tehničke prirode) izmaltretira me prek telefona, i još mi dođe sav nasmiješen i raspoložen. Prvo kaj mi je palo na pamet bilo je 'kiss me goodbye', da bi na kraju ipak bilo 'i want to break free'. Baš mi se zgadio, i on i njegov zamišljeni rastanak sa mnom.. nemoj me farbat svojim glupostima! Ipak sam ja plavuša premaljana svim mastima (možda bolje svim pomadama, kaj ne?) i sva sreća da sam se riješila jebivetra na vrijeme. Iako, budimo realni, tek mi se naknadno upalila lampica. Nisam imala nikakva očekivanja što se tiče tog dečka, osim što sam ga vidjela kao sredstvo, kao osobu uz koju ću ostaviti teret nevinosti i krenuti dalje. Haračiti zagrebom, kako mi je i sam rekao (vjerojatno iz iskustva). Tada još nisam znala u što ću se upustiti, al eto, ispalo je tak kak je ispalo.. čist račun, duga ljubav. Ma, ljudi moji, da vas pitam, ko u stihu parnog valjka, 'a gdje je ljuuuuubav?'??? nema tu ljubavi… kak mi je to rekao jedan stariji frend, 'dobrodošla u svijet odraslih!'

subota, 03.03.2007.

Dobri prijatelji

vidjevši na odjavnoj špici 'gilmore-ica' da uvodnu pjesmu pjeva carole king, odmah mi je u glavi zasvirala 'will you love me tomorrow'. u istom me trenu čopila neka melankolija. jel to zbog kiše? kao čarolija, najljepše se stvari događaju po kiši, jednom mi je prilikom rekao. prekinuli smo. ostavio me je. što je najgore, ne mogu plakati. nisam ga isplakala. još nisam. a možda niti neću, možda nemam za čime plakati. hma, bio je moje 'prvo svitanje u dvoje', jel to zahtjeva barem jednu suzicu? ostavio me, i to baš u trenu kad sam mu se počela prilagođavati, prihvaćati ga takvog kakav je, ali je moj. počela sam se zaljubljivati. a on je izgubio želju za mnom. da, baš je lijepo zvučalo u porukama, bilo mi je lijepo s tobom, sviđaš mi se, ako želiš 'ono' napraviti sa mnom, razmisli, ne želim te ubrzavat, razumijem te, ako bi me nešto smetalo, onda je to da to ne napravimo iz ljubavi (sad se na te fore samo histerično smijem..), da, lijepo su zvučala šaputanja na jastuku, kako mi pašeš..; a i one ruke.. kako sam bila glupa! nakon cijele priče, mogu se samo lupiti po glavi i pitati se, kako sam mogla biti tako glupa?? tako su mu se svidjele neke stvari na meni, bila sam mu idealna. uvjeri te da se voliš onolko kolko te on voli. i onda te ostavi, i ti se ne možeš prestati pitati što to na tebi ne valja? ali nije stvar u tebi. nisi ti kriva što je on dobio što je htio i sad može otići. dobra si, bolja od njega, a netko bolji samo čeka da te upozna... shvatila sam jednu bitnu stvar, koliko god pokušavala biti drugačija, baš kao i većina žena, ne mogu odvojiti emocije od onog fizičkog dijela, bio to seks ili brijačina. iako je seks trebao biti nešto što će nas još više zbližiti.. i bio je, jer nije bilo naznaka da nešto nije u redu, sve se kretalo samo na bolje. osim.. ma, ne mogu o tome.. mogla bih unedogled raspravljati kako? i zašto? više nismo zajedno, no najočitije bi bilo da je dobio što je htio, i ciao, bella! jedino što vam mogu reći je da pazite kamo srljate, učite na tuđim grešlkama, i ni s čim ne brzajte. jedna pjesma od pipsa započinje sa stihovima: ne vjeruj nikad gospodinu pimpeku jer on nema smisla za romantiku! stay yourself

petak, 02.03.2007.

Djevojka od milijun dolara 2

već sam to spominjala par puta, ova mi je godina relativno dobro počela. naravno, uz više truda bila bi i bolja, odnosno profesionalno uspješnija, no barem se ne mogu žaliti da su se sve sile univerzuma urotile protiv mene. većine novogodišnjih odluka se držim, pa je tako i sa tjelesnom aktivnošću. yeah, right! treniram već mjesec dana. savate boks. počele su mi se formirati ruke, podižu mi se mišići (što je pomalo zastrašujuće, ne želim bit ko rocky). nisam izgubila ni jednu kilu, koliko god da se patim na dijeti, ali s druge strane, izgledam bolje, zategnutije, mršavije. iako nije da se baš tak i osjećam, al ajde.. to vam je dovoljan dokaz-na vagi i uživo mišićna masa ne izgleda isto. i osjećam se bolje. a to i drugi na meni vide. no, ajmo se vratiti na stvar. kak mi ide? tolko sam zagrizla za to da se čak mislim malo ozbiljnije posvetiti mlaćenju! (bez brige, ne mislim završiti kao osoba iz naslova) iako mi se čini da se ne bih mogla profesionalno baviti tim poslom. želja za borbom i potreba za pobjedom nad stresom i frustracijama,nije isto. čak i kad radimo vježbe u parovima.. možda ipak nisam takva agresivka? nooot! neke ljude bih mogla mlatit do izmaka svih snaga.. čini mi se da mi dobro ide (ko zna kaj bi trener reko..). od prošlog tjedna nosim na sebi čak i prve masnice, haha! bez brige, nije tak strašno. trebala bih od staraca tražit vreću za rođendan! da me se ekipa i doma počne bojat! dečki me već zajebavaju da ću im bit bodyguard. baš ću biti njuška, haha! plavušica koja će se borit za svoje dečkiće!!! kidding

četvrtak, 01.03.2007.

Match-maker

evo, sad kad nas je napustilo valentinovo (hvala bogu), da se vratimo u normalu. valjda ste preživjeli. kak ne bi! ako se još niste zaljubili, u sljedećem mjesecu sigurno budete. naime, najavili su temperature karakteristične za ljeto. a svi znamo kak toplo, ljetno vrijeme djeluje na ljude. a uostalom, dobre se stvari dogode kad se najmanje njima nadaš. hmm, kao i one loše.. al nećemo bit pesimistični. da se vratim na stvar. ne znam jel to efekt starije sestre, koja se nekad zna ponašat kao majka i isto tako smatrati da može riješiti svaki problem, i koja, još k tome, ne podnosi suze, jednostavno ne padam na loše raspoloženje. dobro, svi imamo pravo ponekad biti loše raspoloženi (kak mi je fora kad ja nekom pričam o njegovim pravima, hahahaha!!), nekad je lice bez osmijeha u potpunosti opravdano. no, kad mi netko počne cmizdrit, kenjkat, e, na to ne mogu ostati ravnodušna! pogotovo kad se ta bedara odnosi na atmosferu potaknutu tiskovinama i televizijom&co. frendica mi je bila užasno zbedirana jer je sama za valentinovo. mene nitko ne voli, šmrc, zašto nemam dečka (možda bi imala curu? kidding), zašto mene nitko ne voli, zašto, zašto??? e, ljudi moji, baš sam htjela bit sama ove godine za taj blesavi dan, al eto, nije mi se posrećilo!! o tome drugom prilikom.. kako ja ne mogu sjediti prekriženih ruku i čekati da se nešto dogodi, preuzela sam stvar u svoje ruke. pala mi je na pamet ideja. imam frenda koji trenutno solira. ona mi pati tu na kavi, on nema ništa 'žensko u planu', zašto ne potaknuti neku vatru među njima? (naravno, kemiju ja ne mogu iskemijat, al ak ne probaj skupa neš, neće znat). odradili mi jednu zajedničku kavicu, bilo mi je užasno smiješno. bio je to zapravo blind date. oni sjede i šute, ja meljem ko navijena, radim budalu od sebe, oni šute i meni se cerekaju. kaj su prethodnu noć kroz sms-anje potrošili sve teme za razgovor? yeah, right, ziher im je bio razgovor na pameti, if you know what i mean! da ne duljim i da ne iznosim previše detalja u javnost, krenulo im je. već su neko vrijeme skupa i baš im je dobro. protrljam ruke svaki put kad ih vidim zajedno. obavila sam dobar posao! brinu se za mene ko mama i tata. ma, bio je to pun pogodak. sad su zaljubljeni, čak zaljubljeniji, a i zaluđeniji no što smo to my dear i ja. al, ajde, o tome drugi put.. idem spajati druge parove.samo se nadam da neće biti kratkih spojeva!!! :P hahaha

utorak, 13.02.2007.

Kontrola

ajde da se i ja pridružim ozračju koje karakterizira ovo doba godine!
ljudi se nekako preplaše kad im kažem da pišem blog. još se više splaše kad im kažem da je to blog u obliku dnevnika, u koji bi i oni mogli dospijeti ako će imati posla sa mnom. naravno, pričam o dečkima koji se splaše. hmm.. možda da se dosljedno držim one 'brutalno iskrena', možda bi me se i trebali bojati, i to svi redom! nećemo se služiti zastrašivanjem kao sredstvom postizanja cilja (u ovom slučaju može biti samo kontraproduktivno), pa hajdmo na neke ljepše stvari.
još od sezone klima-uređaja imam problema s uhom. nikad nisam bila pretjerano bolesna, pa nisam kročila u bolnička prostranstva, zato sam prvi put na pregled uha išla s bakom. ipak je starija, a dobro je poznato gdje stariji ljudi provode većinu vremena!! (sve sreća da baka neće ovo čitat.. ) a onda kad sam naučila kam trebam ić, mogla sam sama doć na kontrolu. taj je dan bila užasna gužva, čekala sam skoro 4 sata dok sam došla na red. u međuvremenu sam stekla dva nova poznanstva. jedan me nije toliko impresionirao, dok je s drugim stvar krenula u drugom smjeru. ja sam ranije došla na red, no kako sam izgubila previše vremena i faks otpao za taj dan, pričekala sam svog novog poznanika, išli smo u istom smjeru. razmijenili smo brojeve, moralo je proći neko vrijeme.. i sad smo skupa!!!!!!!! jebote, koja romantika! upoznat dečka kod otorinolaringologa!! dopali smo se jedno drugome, i tak.. stvarno ispada jako romantično, jel da? a to je ful čudno za mene.. ne znam ja kaj je romantika.. al eto..
ne znam kolko ste primijetili, kako nas bombardiraju s tim 'danom zaljubljenih'. pa ak sam zaljubljena, ne mora mi neko reć kad je moj dan!! (ja tak i tak često slavim majmunovo, pa, ono, nikad nije bed za ludiranje i slavljenje..) na radiju, koji je u zadnje vrijeme jak propagandistički medij, na telki, iz novina, po netu.. užas. neki dan je netko na kavi konstatirao, pa otkad mi slavimo američke praznike?!? i sva ta pompa i ne znam kaj. (sad bi tu trebala ponovo istipkat pol toga kaj sam pisala za božični konzumerizam, al mi se ne daaa) ove godine i da nemam dečka, bilo bi mi svejedno. kao uostalom, ko i svake druge!!! mi imamo svoje valentinovo. svaki dan. a ak niste 'vezani', još bolje. to nije razlog za tugu ili žalost, može jedino bit razlog više za sreću.
respect, my people.

ponedjeljak, 12.02.2007.

Plavuša upoznaje svijet

teško stječem povjerenje u druge ljude. to dosta teško ide kad se radi se osobama suprotnog spola, no iskustva pokazuju da se zapravo više treba bojati i biti oprezan kad se radi o onim istog spola, u mom slučaju, o ženama. navodnim prijateljicama, frendicama. yeah, right. nije čovjek čovjeku vuk, nego žena ženi. dečki se posvađaju, pa se pomire. koliko sam uspjela shvatiti, veće se babe od nas cura, u stanju su konstantno pričati jedni protiv drugih, pljuvat jedni po drugima, posvađat se, potuć se, ali će isto tako sljedeće popodne ispijati kavu ili pivu zajedno i smijati se pizdarijama koje su napravili. (postoji neka pravilnost-pizdariju će vjerojatno opet napraviti, i opet će sve ići ispočetka) no, cure kad se međusobno zakrve, onda to ima dugotrajnije posljedice. eto, ja, koja sam inače dosta osvetoljubljiva, pa i principijelna prema osobama koje su me iznevjerile ili povrijedile, odlučila sam okrenuti novu ploču. u naletu pacifizma rekla sam sama sebi, čemu se ljutiti i biti posvađan s nekim? to jest, s njima, s curama koje su mi nekoć bile super frendice, kojima sam vjerovala. ja, nevjerni toma. progutala ja svoj ponos i pružila pomirbenu ruku. koja bijaše prihvaćena. sve super pet. da bi, eto, do plavuše doprijele vijesti o njenoj neprilagođenosti, nestalnom raspoloženju, ekstremnosti.. (jebote, opisana sam ko da me pripremaju za prijem na odjel neke ustanove) ono, samo me zanima čime sam stekla takve epitete.. samo.. ma, jednostavno se ne mogu načuditi. šta je to prijateljstvo, ha? jedino što sam naučila iz svega ovoga jest da osoba koja se stalno smije nije iskrena, dobra, nego izafektirana i hipokritična. i s takvim ljudima ne želim imat posla. pa makar četiri godine dijelile klupu, novce za jubox, sve važne i nevažne stvari koje život znače.. itd itd. move on, bitch, rekoh sama sebi. i daj već jednom postani bitch.. (prema onima koji to zaslužuju)
p.s. druga važna stvar koju sam naučila- glasnik ne mora umrijeti! (jer je bolji od vijesti koje nosi! )

nedjelja, 11.02.2007.

!!!!!!!!!!!No sikiriki!!!!!!!!!!!!!!

ljudi, no sikiriki, no, no sikiriki!!!
ma, kakva sekirancija! ružičaste naočale na nos i osmijeh na lice, sve pet!!!!
svojim sam ukućanima i poznanicima ispirala mozak i dosađivala im unedogled svojom euforijom zbog koncerta ede maajke. bila sam sa starom oko božića u gradu i vidjela na stupu svježe postavljen plakat za koncert. kroz zube sam s mukom promrmljala, pa ko će dočekat drugi mjesec?? i onda je uslijedilo odbrojavanje.. al, eto, malo pomalo došetala se i veljača. jedva sam čekala!! i onda mi se nije dalo ić! tako to obično bude- kad ti se najviše nekud ne ide- odi!!!! sad preslušavam cd-e i samo bi još, još! bilo nam je super. moja tri komada i ja (frendica me odjebala u zadnji tren, kao i uvijek, al smo se, dušo, super zabavili i bez tebe!! ) došli smo prerano, kad još nije bilo ljudi. toga me je uvijek najviše strah. što ako će biti premalo ljudi??? volim gužvu i usijanu atmosferu. jedina prilika kad se možeš u potpunosti istaknut ili ostati apsolutno neprimjetan. maajka i njegovo dijete frenki došli su ko šećer na kraju poslije dvije predgrupe (spitfires i defence). još kad se uzme u obzir da su svi skupa kasnili sat vremena.. načekali smo se!!! al je bilo super. bez pulta i miksanja, 'živa muzika' (super 'leksaurini', ali samo za auditivnu upotrebu!! ).. ma, bilo je prejebeno!!! ja bi opet!!! to je jedino što se može reći nakon svirke. isto ko i poslije koncerta hladnog piva u domu sportova '05-te.... još, još, još!!! navodno su na galeriji, među vip-gostima, bili članovi hladnog piva (tako edo reče, valjda ćemo mu vjerovat! ) i na pozornici se trebao pojaviti mile, ali, šmrc, nije. možda je samo vratio edi kaj se on nije tada pojavio s njima.. no, dobro je, ne laprdaj! e, da. curke, nije frenki za odbaciti!!! (nemojte me optužiti ak sam u krivu, nismo bili blizu pozornice, a ja sam čorava na daleko ) iako mi ovak dečec baš dobro zgleda, a jebiga, nisam bila u prvom redu pa me nije snimio, šmrc.
i tak.. sve kaj je lijepo, kratko traje. no, zato hvala bogu da su kolokviji iz povijesti završili!! pjesma iz naslova mi je bila mantra za sreću. uspjelo je.. tolko o praznovjerju..
kad se desi nešto loše, kažem ono, ko ga jebe..
uživajte, ljudovi

petak, 09.02.2007.

U potrazi za smislom

ovo pišem s malim zaostatkom jer rijetko kad dolazim na red za sjest za kompjuter, a i zato što su mi ove misli pale na pamet u kasne noćne sate..

neku večer (sad bi tu mogli primjeniti teoriju relativnosti, jer meni 'večer' odavno nije 'večer'; idem u krevet najranije oko 1) tako ležim u krevetu. padala je kišica, lako se mogao nazreti snijeg. opet nisam mogla spavati. pijem puno kave u zadnje vrijeme. previše kave. al ne mogu biti ne-fer i reć da mi insomnia dolazi samo u dane kad se obločem kavom. jednostavno me nešto 'čopi' i teško zaspim. med i mlijeko ne pomažu. zujim kroz žaluzine, piljim u daljinu (opet nešto relativno, jer mi prozor od sobe gleda na garaže i bočne zidove susjednih kuća ), brojim ovčice, radim yoga vježbe disanja,... niš ne pomaže. u glavi mi pulsira, milijun misli stvara zamršeno klupko gluposti, relativnosti, mojih divljačkih ideja koje ću morati sprovesti u djelo. kažem, 'morat ću', 'moram', jer mi se čini da je to jedini izlaz. izlaz iz čega? zamislite si klupko vune, ne uredno složene, nego razmotane, pa samo nagvržljane. naravno, da bi se od nje nešto napravilo, mora biti lijepo složena, po mogućnosti ne već korištena, inače postane neupotrebljiva. u jednom trenu tako sam ja vidjela samu sebe 'inside'. dugo mi je trebalo,shvatila sam da me je puknuo pubertet. ne znam, možda ga proživljavam ponovo sa sisterkom, no isto tako, kao da sam se sama vratila u 'to vrijeme'. uvijek sam znala što hoću, što neću, koji su mi ciljevi, koje su mi sposobnosti, koja nadanja.. sad živim u oblacima, samo su mi želje ostale.. ajde, nije baš da patim od tako kroničnog pomanjkanja ambicioznosti, ali kao da sam došla u svijet kojem ne pripadam. nije da mu neću pripadati, ali kao da mu još, sad u ovom vremenu, ne pripadam. ne znam gdje je moje mjesto. izgubiš se u masi. nikom nije stalo. koga optužiti za to? ili, što optužiti za to? otuđenje, kapitalizam? pubertet, naravno! nije ni to razlog, još manje rješenje. sjećam se kolko me to vrijeđalo u tim godinama, kad je okolina sve moje (naše) probleme opravdavala godinama. sad je za sve kriv pms.. uglavnom, nešto me čopilo. ne spavam po noći, imam visoki tlak i puno otkucaja srca u minuti, stresssssss!!!! sad bi baka mudro rekla, a zaljubila si se!! jelda, jelda, jelda?? ma, jok. drugi je mjesec, sve valjda treba biti u znaku ljubavi. morat ću i o tome neš naškrabat.. kažu moje curke, smisao nećeš nać u čaši, u dečku, u autodestrukciji, u neradu.. tako nekako. a možda.. u vlatima trave.. al ne one whitmanove!!! moram prestat pisat, još ću počet trabunjat gluposti.. moram, moram.. jeste skužili da stalno pišem, spominjem riječ moram???!! previše imperativa.. moram.. nać svoj smisao. to je malo dugotrajniji postupak. a djedica mi nije to ostavio pod borom. drž'te se.

srijeda, 31.01.2007.

Sweet Home Dubrava

ne znam za vas koliko ste praznovjerni (za sebe ne mogu reć da sam praznovjerna, ali isto tako ni da sam 'punovjerna'; možda sam samo agnostički nastrojena, što je danas jako moderno) i koliko vjerujete u neke tako 'lijeve' stvari i pojave, no nakon što pročitate ovaj post do kraja, odite u kuhinju, otvorite ladicu gdje stoji beštek (pribor za jelo), i dobro pogledajte kako vam stoje noževi, posebno oni veliki, za rezati meso ili kruh. običaj kaže, ako je oštrica okrenuta prema gore, u kući će biti svađe. naravno, čovjek ne obraća pažnju na takve stvari, sve dok se nešto ne dogodi. budimo realni, svaki put kad se dogodi neko world shit, iz naftalina se izvlače nostradamusova proročanstva i pretpostavke. zašto se nikad o njima ne govori unaprijed? no, ruku na srce, bome bi bilo lijepo da smo se svi za doček 2000. spakirali i čekali smak svijeta i da nas nešto proguta. ma daj..iako mi vrag nije dao mira.. prije koje 3-4 godine sam se zabavljala s nostradamusovom knjižicom i naišla na podatak da će 2006. započeti treći svjetski rat. uvjeti za to su već odavno stvoreni, al sva sreća, još nas ništa ne roka.. no, ajmo se mi vratiti duhovima ognjišta i kućanskim proročanstvima. došla neki dan majka kući, baš nešto poslije sisterke. sjele one za stol, ja čitala novine. sve je bilo ok, pričale, zajebavale se, ja umirala od smijeha na njihova međusobna prepucavanja, ali se, naravno, nisam htjela petljat. znam kako to obično završi.. a onda je počelo. mačka je skočila na štednjak gdje je bio lonac s hranom. lonac bez poklopca. a stari još nije došo doma, nije jeo.. a onda se situacija u trenu preokrenula. stara je poludila na sisterku kaj je ostavila sve otvoreno i nespremljeno, mačka je sve promatrala, izgledajući napušeno kao i uvijek. i ja sam sve promatrala, al šteta kaj nisam bila napušena! mislim da se tri dana ne bi digla s poda od smijeha.. a moje djetešce, malo i milo kako i uvijek, pogledalo je staru i pljunulo u tanjur!!!!!!! e, kako je to bilo... užas!!! mislim, stvarno si svašta dopušta. stara je skočila ko divlja zvijer, al se mala nije dala!!! samo sam čekala koja će koju prva pljusnut! mala ju je kefnula s torbom punom knjiga, a stara joj je uzvratila rukom. samo kaj ruka nije dospjela do male! jebote, koji je to show program bio! onda je mala pobjegla u sobu, stara za njom. i lupa po vratima, lupa, i lupa. mislila sam da će prozori na mojoj sobi otpast od lupanja po sisiterkinim vratima! ono, scena ko iz kill billa. nisam vidla šta se tu odvijalo, al je stara došla sa poderanom šakom dolje. bolje da ni ne znam kaj je bilo.. iako mislim da bi sis mogla profesionalno trenirat za borbe u ultimate fightu. mirko, imaš konkurenciju. ja nisam htjela ništa komentirati. išla sam po večeru i otvorila ladicu s vilicama. kad ono, žićno naopačke. reko, tu smo. sva sreća da sam imala dogovor i pobrala se iz kuće što je bilo moguće brže. ono, da se fakat ne bi počeli upotrebljavat noževi. e, baš ko u kill billu!
byeeee

utorak, 30.01.2007.

........Pod hitno mi treba novi post........

valjda bude za kojih par sati... ili dana...